„Nevjerojatna Hrvatska“ ili „Amazing Croatia“ naziv je međunarodne izložbe, koju je u svrhu turističke promidžbe naše zemlje u svijetu, na zahtjev Ministarstva vanjskih i europskih poslova krajem 2009. godine, osmislio i realizirao Marko Vrdoljak, poznati i renomirani hrvatski fotograf. Iako je osim ove izložbe, koja se izlaže diljem svijeta, ostvario i brojne druge uspješne projekte, ova izložba je možda najznačajnija jer sveobuhvatno predstavlja Hrvatsku u svijetu, a s obzirom da je „Amazing Croatia“ lirskija verzija naziva mog bloga (Made in HR) bio je to i savršen povod za razgovor s ovim osebujnim umjetnikom.
Foto:Robertina Čuhnil
Marko, Vi ste poznati hrvatski fotograf i snimatelj, dobitnik brojnih priznanja, usko surađujete s visokim državnim institucijama, poput veleposlanstava, ministarstava, turističkih zajednica itd. Možete li izdvojiti najznačajnije projekte koji su ostvareni kroz tu suradnju?
Što se tiče fotografije, mislim da su najznačajniji projekt, i meni najznačajnije priznanje koje sam dobio, potpisivanje ugovora s Ministarstvom vanjskih i europskih poslova za organizaciju dviju izložaba pod nazivom „Amazing Croatia“ kojom se predstavlja Hrvatska na najvišoj razini u svijetu. Svaka izložba ima preko četrdeset fotografija svih dijelova Hrvatske. Osim toga, u tom fotografskom svijetu sam do sada napravio osam fotomonografija, to su: “Zagrebačka županija”, “Nacionalni park Brijuni”, “Nevjerojatna Hrvatska”, “Nerezine”, “Stvaralaštvo Dominikanaca u Hrvatskoj”, “Nacionalni park Risnjak”, “Zagreb” i “Lošinj Archipelago”. U snimateljskom svijetu značajan je uspjeh, koje smo postigli kao tim s višestrukonagrađivanim filmom o Zagrebu „Pulse of the City“, kojeg je dosada vidjelo gotovo milijun ljudi na facebooku, youtubeu i općenito, a moram spomenuti i film o Zagrebačkoj županiji „Countryside Poetry“.
Foto:Marko Vrdoljak
Hajdemo se malo vratiti na kronološki slijed događaja. Kako je zapravo započela Vaša fotografska karijera i kako je došlo do te suradnje s Ministarstvom vanjskih i europskih poslova?
Ta suradnja je nastala na taj način da sam došao na sastanak i rekli su mi da im napravim neki sukus, po mom mišljenju, najboljih dvjestotinjak fotografija cijele Hrvatske koje sam ikad snimio jer planiraju raditi izložbe koje bi išle po svijetu. Ja sam donio dvjestotinjak, tristotinjak fotografija, počeli smo birati, prvo smo izabrali 46 fotografija, koje bi bile reprezentativne za „Amazing Croatia 1“. Nakon godinu dana se pokazalo da ta jedna izložba nije dovoljna jer je bila često zauzeta, a s obzirom da je bila prilično tražena, zajedno s Ministarstvom smo odlučili da napravimo još jednu izložbu od 40 fotografija „Amazing Croatia 2“. Radi se o fotografijama 70×100 cm, koje su kaširane i uokvirene, sa potpisima i one kao takve se postavljaju na reprezentativnim mjestima u svijetu.
Možete li nam još malo pojasniti, kako su oni baš Vas otkrili, da li je to bilo po nekoj preporuci, jeste li do tada imali neke uspjehe, kontakte i slično?
Tada sam iza sebe već imao dvije ili tri fotomonografije, prva je bila fotomonografija Zagrebačke županije. Na webu sam imao svoj portfoglio jer sam zbog posla dosta putovao i fotografirao od Dubrovnika i Savudrije do Varaždina. Medijski je dosta bila popraćena fotomonografija Nacionalnog parka Brijuni. Kad sam snimao Brijune, to je dosta odjeknulo u javnosti jer su tada prvi puta izašle fotografije poznatih i skrivenih Titovih podruma, Titovih vila sa Brijuna i još nekih segmenata, zanimljivih javnosti. Vjerujem da ih je to potaknulo da me angažiraju.
Publikacija Five stars Croatia-predstavlja najbolje od turističke ponude
Znači, Vi ste, u okviru posla u svojoj firmi, Five stars LTD, počeli fotografirati Hrvatsku, vratimo se još malo unatrag, kako ste pokrenuli firmu, čime ste se zapravo bavili na početku i kako ste počeli s fotografijom?
Firmu sam pokrenuo nevezano za fotografiju. Moja firma se inače bavi pripremom za tisak, dizajnom i tiskom. Radimo materijale poput turističkih vodiča za strance, državnike. Imamo Five Stars Croatia publikaciju, gdje predstavljamo najbolje što Hrvatska ima, dakle, najbolje hotele, najkvalitetnije restorane. U svakoj od tih naših publikacija objavimo sukus od jedno dvadesetak pisama ljudi koji su u tom trenutku značajni za Hrvatsku. Tako je za te moje publikacije pisao predsjednik Josipović, bivši premijer Sanader, bivša premijerka Kosor, preko dvadeset ministara, preko četristo ljudi iz diplomatskog zbora, intervjuirali smo Juliana Rachlina, Rogera Moora i mnoge druge. Ova tvrtka ima jedan svoj put koji traje već 11 godina i ja sam u međuvremenu sve više fotografirao i snimao. Sve to zajedno čini nekakav potpis koji je netko primijetio i angažirao me konkretno.
Tko je zaslužan za smjer, ideju firme, to je prilično ozbiljan projekt?
Ja sam se kroz neke prijašnje poslove koje sam radio dosta družio s diplomatskim zborom u Zagrebu. I shvatio sam da u Zagrebu ne postoji kvalitetan vodič prilagođen njihovim potrebama. Često su me ljudi pitali gdje ima dobar restoran, neki dobar servis, vrtić koji se bavi djecom koja govore njemački, engleski itd. Shvatio sam da tako nekog vodiča nema i u suradnji s diplomatskim zborom smo koncipirali vodič koji bi izlazio četri puta godišnje i koji bi diplomatima ukazivao na sve kvalitetno što u Zagrebu postoji. Na temelju te ideje sam osnovao tvrtku, zaposlio sam ljude i pokrenuo posao.
Dakle, to je uhodani posao, iz toga se izrodilo mnogo drugih stvari, jeste li zadovoljni općenito s poslovanjem, što trenutno radite?
Zadovoljan sam, a trenutno radimo turističke kartice Zagreba, Rijeke, Osijeka za Turističke zajednice, smisao tih kartica su različiti popusti za turiste, uglavnom radi se o ogromnom projektu, ali to je jedna druga tema.
Moram postaviti i ono, umjetnicima mrsko pitanje, kakva je zarada, može li se dobro zaraditi u svemu navedenom?
Zadovoljan sam. Prije svega, moram reći da radim ono što volim, a trenutno radim i na nekim projektima na kojima iz etičkih razloga uopće ne želim zaraditi, ali ne bih sada o tome, dok ne bude gotovo. Ispričat ću vam kako mi je fotografija došla u život. Ja sam u jednom trenutku primio fotoaparat u ruke, prije otprilike 6 godina, do tada ga stvarno nikad nisam imao u rukama i počeo sam nešto malo fotografirati iz neke svoje osobne želje da nešto probam i sve više i više ljudi mi je govorilo da je to fantastično. Nisam imao pojma o fotografiji, nikad nisam prošao ni jedan tečaj fotografije, niti sam pročitao i jednu knjigu o fotografiji, niti razmišljao o fotografiji… I u jednom trenutku, pet mjeseci nakon što sam uzeo fotoaparat u ruke, snimio sam, po mnogima, moju najpoznatiju fotografiju „Ovčji raj“. Bez ikakvog znanja o fotografiji. Ona je došla na naslovnicu 50-tog jubilarnog Digital foto magazina, kao prva fotografija hrvatskog autora. Tad sam shvatio da je meni talent fotografija došao isključivo odozgora. Znači, ni tata, ni mama, apsolutno nitko me nije u to gurnuo, niti sam čitao o tome, već sam dobio talent od, kako god to zvali, Neba, Boga… Radi nekakve moje zahvale prema tom talentu kojeg sam dobio, želim raditi taj jedan projekt vezan za vjeru i ne želim to ničim naplatiti već se na poklonjenom talentu zahvaliti.
“Ovčji raj”-na naslovnici 50.Digital Photo Magazina
Foto:Marko Vrdoljak
Da li ste za fotografiju „Ovčji raj“ koristili neki poseban objektiv, neke efekte posebne, retuširanje i slično?
Našao sam se u tom prekrasnom Lipovom polju u Lici i namjestio sam jedan kadar za kojeg sam vjerovao da će imati zanimljivu kompoziciju, koju sam osjećao, jer osjećam fotografiju prije nego ju snimim, i pretpostavio sam, odnosno vidio sam gdje će sunce pasti, kako će se stvari nekako posložiti, a ono što mi je dodatno ta Providnost dala je da su se te ovce posložile baš tako kako su se posložile i da formiraju tu jednu bajku, čaroliju. Naime, ako se bolje pogleda fotografija, vidi se da tamo ima nekoliko skupina bijelih ovaca i u svakoj od njih je po jedna crna ovca. Nije bilo nikakvih posebnih intervencija, efekata. Ja sve fotografije snimim kako ih trenutno vidim i kako ih želim vidjeti u fotomonografiji. Ono što se ponekad mora retuširati, ako snimiš neki prekrasan zalazak sunca, a stopedeset metara od obale pluta vrećica to je jednostavno nemoguće izbjeći, onda takve stvari malo počistiš ili urediš. Ali sve fotografije pokušavam da ih ne croppam, tako kako ih vidim, tako ih želim snimiti. U svemu tome moram istaknuti tu nekakvu svjetlost koja me prati i događaju mi se stvari koje su nevjerojatne u fotografiji, jednostavno se dogode, dok opet neke druge čekaš.
Prekrasno je kad čovjek shvati da mu je to dar, ali to ne znači da se nema što raditi, da se nema što učiti bez obzira čime se čovjek bavi, zar ne?
Danas nakon milion i pol okinutih fotografija, držim i predavanja o fotografiji, danas znam zašto je „Ovčji raj“ vrhunska fotografija i znam to prenijeti, ali onda to nisam znao, samo sam kliknuo. Danas bi sa znanjem kliknuo. Zlatni rez, prvi, drugi, treći, četvrti, peti plan, sve zajedno se posložilo u toj fotografiji. Tada sam to snimio po osjećaju, a to je ono što sam dobio odozgora. Kasnije sam ja sebi racionalizirao zašto je to nešto dobro. Što je stvar kod fotografije, ja da sam snimim bilo što, snimim tri četiri različita kadra, bilo čega i da postavimo deset ljudi, koji ne znaju puno o fotografiji i damo im ovu istu fotku i da napravi više fotografija. Od tih deset ljudi, devet će se odlučiti da im je jedna najbolja, oni neće znati zašto im je ta najbolja. Ja danas znam objasniti zašto je neka fotografija bolja od drugih. Ali, ističem da je to stvar osjećaja, da osjetiš kadar, kompoziciju, svjetlost i onda to na taj način zabilježiš.
Tehnike snimanja i odabira fotografija
Posvetimo sad malo pažnje snimateljskom angažmanu… Možete li nam više reći o tehnikama snimanja video uratka „Countryside Poetry“, slow motion i time lapse?
Timelapse bi se moglo prevesti kao protok vremena, to je tehnika kad namjestiš kadar i snimaš fotoaparatom na određeni vremenski razmak i onda te fotografije spojiš u film, a efekt je ubrzana snimka. Ovisno o tome što se želi postići, vremenski razmak između svake fotografije je 3, 5, 10-20… sekundi, a za slowmotion se snima baš video, za to sam kupio posebnu, highspeed kameru, koja sprema 240 sličica u sekundi i zapravo po deset puta usporava vrijeme. Znači jedna sekunda se prikaže u deset sekundi. Tom tehnikom sam snimao i film o Lošinju, koji ide u javnost početkom slijedeće godine.
Koliko Vam naručitelji diktiraju što i kako da snimate, odnosno fotografirate, ipak se radi o namjenskim materijalima za visoke državne institucije?
Kako koji… Naručitelji neki put žele prikazati stvari koje su fotografski ili snimateljski gledano nezanimljive, onda im ja sugeriram moje mišljenje, ali uvijek nađemo neki kompromis tako da oni budu zadovoljni, ali ja ne želim odstupati od svog umjetničkog viđenja nečega. Ne mogu raditi baš sve što mi padne na pamet. Uglavnom prije svakog snimanja definiramo što treba snimati, napišemo popis od par tisuća stvari koje se moraju prikazati, pregledamo kako je ispalo i biramo za sami finalni proizvod. Često se događa da neke stvari bolje izgledaju uživo, nego kad se snime i obrnuto. Na kraju je ipak sve na fotografu što će prikazati.
Koliko kad snimate trebate fotografija da bi dobili onu pravu, otme li se stvar kontroli pa si napravite poslije puno posla pri odabiru?
To je stvar iskustva, prije sam da bih dobio dobru fotku, tražio kadar kroz tri, četiri do desetak fotografija, a sad nakon milion fotki, mogu iz prve ili iz druge namjestiti pravi kadar, to je iskustvo.
Širiti pozitivnu energiju, to je ono što me pokreće
Naišla sam na Vašem facebook profilu i na poeziju koju dijelite s fb prijateljima, da li je to nešto privatno ili to planirate podijeliti s javnošću?
Još 2000. sam izdao zbirku poezije pod nazivom „Tri jedine ljubavi“, a vidim da i ti tekstovi, to što sada, u trnutku inspiracije, napišem na facebooku, u ljudima izaziva nekakvu pozitivnu energiju. Želim ostvariti još prisniju komunikaciju s ljudima pa u slijedećih godinu dana planiram otvoriti svoju galeriju fotografija, koja ne bi bila samo u svrhu „dođite, kupite, ja sam zaradio“, nego bi to bila prilika za interakciju s ljudima koji vole iste stvari, npr. poeziju, fotografiju, umjetnost općenito. Smisao svega toga je dijeliti pozitivu jer smo okruženi s toliko negativnosti, pogotovo u medijima, pogledajmo samo dnevnik… Većinom su to negativne vijesti.
Koji su Vam dugoročni planovi, ostajete li u fotografiji?
Nemam nekih dugoročnih planova, ali planiram ostati u fotografiji jer vjerujem da me je ta energija odozgora zadužila da to radim. Vidim da ljudi gledajući film ili fotografije ulaze u neku razinu razmišljanja, doživljaja sreće. To što nekome mogu pružiti trenutak ljepote, to me posebno ispunjava. Mislim da sam dužan poštovati taj talent, raditi na njemu i širiti pozitivnu energiju kroz ovakvu jednu nijemu umjetnost i to je ono što me pokreće.
Foto:Marko Vrdoljak
![16224_390487337694532_885345112_n[1]](https://robertinacuhnil.files.wordpress.com/2013/01/16224_390487337694532_885345112_n1.jpg "Izvor:mljekarski prosvjednici iz Hrvatske")
![481439_390487561027843_59320462_n[1]](https://robertinacuhnil.files.wordpress.com/2013/01/481439_390487561027843_59320462_n1.jpg "Izvor:mljekarski prosvjednici iz Hrvatske")
Made in HR 